Slava Raškaj je ime koje bi svako od nas trebao izgovoriti s ponosom jer je riječ o jednoj od najplodnijih i najtalentiranijih hrvatskih slikarica. Ova hrvatska umjetnica svoju ljubav prema prirodi i poseban senzibilitet koji je osjećala prema njoj ugradila je u svoje prekrasne akvarele koji zrače toplinom i emocijom.
Kao i mnogi drugi značajni hrvatski umjetnici s kraja 19. i početka 20. stoljeća, Slava Raškaj nije za života uspjela naslikati sve što je željela. Umrla je vrlo mlada, s nepunih 29 godina, u zagrebačkoj bolnici.
Slava Raškaj – jedna od najboljih impresionistica u Europi
2. siječnja 1877. godine na svijet stiže Slava Raškaj, punim imenom Slavomira Friderika Olga Raškaj. Bila je jedno od nekoliko djece dobrostojeće ozaljske obitelji, ali s obzirom na to da je rođena gluhonijema bila je prilično sramežljiva i često se odvajala od ostale djece i obitelji te povlačila u samoću.
Slavin otac Vjekoslav bio je bilježnik, a majka Olga rođena je u časničkoj obitelji. Slava je imala brata Juraja, koji je postao pravnik, i sestru Paulu koja je postala učiteljica. Slavina je majka bila umjetnički talentirana pa je svoju ljubav prema umjetnosti prenijela na svoju djecu.
Imala je veliku potrebu da se izrazi na neki način jer to nije mogla riječima pa je bila izuzetno sretna kad je otkrila da to može napraviti kroz crtanje. Voljela je puno vremena provoditi u vrtu, među biljkama, te je već odmalena bila senzibilna na ljepotu prirode.
Kad je napunila osam godina njeni je roditelji šalju na školovanje u Beč, u Zavod za gluhonijemu djecu gdje je provela punih osam godina. Njena je obitelj vidjela da je Slavin odlazak u Beč za nu velik teret, ali su smatrali da je moraju pripremiti na život gluhonijeme osobe, znajući da oni neće moći uvijek biti uz nju. Sama u stranoj zemlji, bez poznatih ljudi i svog Ozlja, Slavi je na početku bilo vrlo teško. Srećom, njeni su je roditelji dovodili u Ozalj svako ljeto tijekom školovanja, i upravo tada su mogli vidjeti Slavu kako cvate u poznatom okruženju. Njene crtanke koje je toliko voljela i koje je stalno nosila sa sobom bile su prepune prekrasnih crteža svog mogućeg cvijeća koje je raslo u obiteljskom vrtu.
Završetak školovanja
Jedna od prednosti koje je Slava dobila u Beču bile su i redovne likovne pouke jer je i tamo uočena njena ljubav prema crtanju. Nakon što se nakon završetka školovanja 1893. godine Slava vratila u roditeljski dom, roditelji su primijetili koliko je napredovala u slikarskom smislu pa su joj nabavljali potreban pribor i poticali je na rad.
Ozaljski učitelj Ivan Muha Otoić, koji je bio prijatelj njene obitelji, ubrzo je primijetio da je Slava izvanredno slikarski talentirana. Nakon što je postao ravnatelj Zavoda za odgoj djece s oštećenjima sluha u Zagrebu pozvao je Slavu u svoj zagrebački dom i pronašao joj slikarskog mentora. Tako Slava postaje naučnica Bele Čikoša Sesije.
Slikar joj je poduku iz slikarstva davao nekoliko godina, a njen zaštitnik Otoić uredio joj je i atelje.
Njeno omiljeno slikarsko sredstvo postao je akvarel, a njeni omiljeni motivi su bila sjećanja na djetinjstvo u voljenom Ozlju. Zbog toga su njeni akvareli često prikazivali motive iz prirode, djecu i seljake, njen roditeljski vrt…
Slava je najviše voljela slikati na otvorenom pa je vrlo često posjećivala Botanički vrt, park Maksimir i ostale gradske parkove. Upravo je u Botaničkom vrtu Slava naslikala niz prekrasnih slika pod nazivom Lopoči.
Iako su se Čikoš Sesija i Slava razilazili po pitanju umjetnosti oni su se međusobno uvažavali i pomagali jedan drugome. Ona je njemu pomagala u pripremi njegovih izložbi dok je on neke njene slike uspio uključiti u nekoliko izložbi.
Prva izložba Slave Raškaj
Prva izložba slika Slave Raškaj bila je 1898. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, a ubrzo se proširio dobar glas o njoj. 1899. godine Slava je imala nekoliko izloženih slika u muzejima u Moskvi i St. Petersburgu, a već godinu dana kasnije imala je izložbu u Parizu. Te je godine nažalost i oboljela od tuberkuloze, pa iako se činilo da se izliječila bolest je ostavila traga na njenom zdravlju i donijela joj smrt nekoliko godina kasnije.
Iako ju je njen mentor i prijatelj uveo u svijet zagrebačkih umjetnika Slava je bila sve više sklona provodi vrijeme sama, osjećajući svoju gluhonijemost kao ogroman teret. Zbog toga se vratila u svoj voljeni Ozalj gdje će doživjeti dvije najplodnije stvaralačke godine slikajući ozaljske pejzaže.
Nažalost, Slava je svoju gluhonijemost osjećala kao sve veći teret, u potpunosti se odvojila od društva, a njeni su akvareli sve jasnije pokazivali da je njena duša tugovala. 1901. godine Slava je počela pokazivati znakove mentalne bolesti, koja je započela delirijem, a kulminaciju je imala bježanjem od roditelja i obitelji i agresivnim ponašanjem. Slava je bila duboko nesretno biće koje nije moglo podnijeti teret svoje bolesti…
Doktori su je poslali u Stenjevec, u Zavod za umobolne, u kojem je živjela četiri godine i umrla u 29. godini. Upravo je hospitalizacija bila najgore rješenje za ovu nježnu dušu – ovdje je Slava u potpunosti prestala slikati iako je imala pristup slikarskom materijalu, a njena se depresija produbila. Smrt joj je donijela plućna tuberkuloza.
Slava Raškaj zavijek je zapamćena u hrvatskoj umjetnosti, a zagrebački Centar za odgoj i obrazovanje djece s poteškoćama sluha i komunikacijskim poteškoćama danas nosi njeno ime.
Biti Slava Raškaj bio je težak teret za nošenje
Slava Raškaj za svog je kratkog života ostala marginalizirana i neprihvaćena od većine umjetnika. U ono se vrijeme gluhonijemost gotovo izjednačavala s mentalnom retardacijom, a nije joj pomagalo niti to što je bila žena. Društvom su vladali muškarci koji su smatrali da je slikarstvo muška profesija te da ženama u njoj nema mjesta. Zbog toga je već na početku odbačena od nekoliko slikarskih društava, ali na sreću nisu svi umjetnici bili toliko kratkovidni.
Tek sredinom 20. stoljeća društvo je prepoznalo važnost i ljepotu njenih radova. Nakon velike izložbe u Beogradu 1957. godine svijetu se u potpunosti ukazao njen talent i jačina njenih lepršavih djela.
2008. godine organizirana je i velika izložba u Galeriji Klovićevi dvori koja je i mlađe generacije poučila njenom stvaralačkom umijeću i pokazala im ljepotu njenih impresionističkih akvarela.
Slava će zauvijek ostati upamćena kao neumorna stvarateljica koja nije imitirala umjetnost tog vremena niti svoje muške mentore već je sama našla svoj put i postala jedna od najvažnijih slikarskih figura u hrvatskoj umjetnosti.
