Iako križarski ratovi niti danas nemaju strogu definiciju kojom bi ih dobro opisali, riječ je o nazivu kojim se opisuju oružani sukobi koje inicira papa ili vrh katoličke crkve. Možete i sami pretpostaviti da će ova tema biti vrlo kontroverzna!
Mnogi se povjesničari ne slažu oko toga što su točno križarski ratovi i uključuju li oni sve kršćanske ratne pohode ili samo one usmjerene protiv Muslimana, no većina povjesničara ih je definirala kao četiri križarska rata koji su se odvijali u periodu između 11. i 13. stoljeća, usmjerenih na osvajanje Jeruzalema. Ukupno ih je bilo devet, ali ovdje govorimo o najvećima.
Većina ljudi već ima određeni pojam o tome kako su izgledali križarski ratovi, tko su vitezi templari i koja je njihova zadaća, a velik dio je i svjestan činjenice da su u određenom trenutku križarski ratovi skrenuli u potpuno krivom smjeru, pretvorivši mnoge branitelje kršćanstva u nasilnike i ubojice.
Zbog toga su križarski ratovi i danas na zlu glasu, osobito nakon što je otkriveno u kojoj su mjeri pljačkali i ubijali prilikom osvajanja. Kao i svaki rat, križarski rat nije unaprijedio civilizaciju, stoga mnogi osuđuju namjere vojnika i vitezova što su sudjelovali.
Križari – hodočasnici ili vojnici?
Sudionici križarskih ratova nisu bili samo vitezovi templari o kojima se nekako uvijek najviše govori, već je bila riječ i o običnim hodočasnicima koji nisu imali nikakvo iskustvo u borbi i ratovanju. Oni su bili odjeveni vrlo jednostavno, uza sebe su imali tegleće životinje koje su im pomogle nositi oružje i oklop, a pristali su boriti se za obranu katoličanstva i vlastiti oprost grijeha.
Drugi važni sudionici križarskih ratova bili su viteški redovi koji su nastali u Svetoj Zemlji. Ovi borci za vjeru su bili kombinacija vitezova i redovnika – imali su pravu vojnu obuku, ali su istovremeno u sebi nosili i vjerski žar te su se smatrali braniteljima kršćanstva.
Postojalo je nekoliko viteških redova koji su sudjelovali u križarskim ratovima. Porazgovarat ćemo o onima koji su najpoznatiji, a sigurni smo da ste za neke već i čuli!
Najpoznatiji su vitezovi Templari, koji su svoje ime dobili po jeruzalemskom hramu u kojem su osnovani krajem 11. stoljeća, a njihove su vrline bile čistoća, siromaštvo i poniznost. Većina ljudi će ih prepoznati po njihovim viteškim odorama koje su se mnogo puta mogle vidjeti u raznim filmskim ostvarenjima na ovu temu: to su bijeli ogrtači s crvenim križem. Templari su prestali postojati u 14. stoljeću, po nalogu vlastodržaca.
Ivanovci, često nazivani i hospitalci, bili su viteški red koji je nastao u Jeruzalemu isto kada i Templari, a njihov je osnivač blaženi Gerald. Oni su bili usmjereni liječenju i pomaganju bolesnih, ali su u svojim redovima imali i svećenike i vojnike, a ne samo bolničare i liječnike. Bilo ih je lako prepoznati po njihovoj odjeći: crnom plaštu s bijelim križem na leđima.
Danas se Ivanovci nazivaju Malteškim redom, sjedište im je u Rimu, a bave se humanitarizmom, medicinskom pomoći i socijalnim angažmanom. Mnogi ne znaju da su određeni redovi još iz davnih vremena očuvani i da danas imaju potpuno drugačije namjere i ciljeve.
Teutonci su treći viteški red koji moramo spomenuti, a koji je bio prepoznatljiv po bijelom plaštu s crnim križem na leđima. Riječ je o njemačkom viteškom redu koji je nastao sto godina nakon Templara i Ivanovaca, a koji je bio usmjeren pokrštavanju baltičkih naroda i borbi protiv Prusa.
Koji je bio cilj križara i vitezova? Imali su zajednički cilj koji je bio usmjeren osvajanju nekog grada ili utvrde za što su polagali zavjet, a nakon ispunjenja zavjeta dobili bi oprost grijeha od Pape. Kasnije se ovo počelo i iskorištavati jer su imućni ljudi drugim vojnicima ili hodočasnicima plaćali da idu u pohod umjesto njih, smatrajući da su time ispunili svoj zavjet.
U svemu ovom je bio ključan vrhovni katolički svećenik ili Papa, koji je imao pravo pozivati u rat za obranu vjere kad god je smatrao da je potrebno, a koji je također imao pravo određivati koji su zavjeti, kada su ispunjeni te je jedini mogao davati oprost grijeha za križare koji su u rat kretali kako bi ispunili svoju pokoru za oprost grijeha.
Prvi križarski rat i osvajanje Jeruzalema
Prvi križarski rat uzrokovan je prodorom Turaka Seldžuka u Jeruzalem koji ga osvajaju u 11. stoljeću, o čemu dolazi vijest u zapadnu Europu. Hodočasnicima je zabranjeno obilaziti Kristov grob, a europske kraljeve i Crkvu posebno je brinula turska želja za daljnjim prodorom prema zapadu.
Prvi se na udaru našao bizantski car koji je pomoć zatražio od zapada, a kojemu je u pomoć priskočio Papa Urban II., čija je država bila napadnuta od strane Turaka. Papa u pomoć zaustavljanja muslimana poziva sve kršćane i za to koristi poruku „Deus Vult“ tj. Bog to želi. To je postao i križarski bojni poklik prilikom osvajanja.
Križari su 1099. godine stigli do Jeruzalema kojeg su uspjeli osvojiti, ali nakon ulaska u grad došlo je do jednog od najmračnijih događaja u povijesti kršćanstva općenito: do krvavog pokolja u kojem su se odrubljivale glave, palili živi ljudi, nevjernici bacali s tornja i činile se slične okrutnosti.
Najsvetiji od svih gradova, Jeruzalem, kupao se u krvi i suzama, a sve zbog križara.
Nakon što su križari osvojili Jeruzalem osnovali su Jeruzalemsko kraljevstvo u kojem su stolovali većinom francuski plemići, a kraljevstvo je postojalo sve do 1187. godine.
Drugi križarski rat i gubitak Jeruzalemskog kraljevstva
Nakon što su muslimani ponovno osvojili kneževinu Edessu, koja je uz Antiohiju bila još jedan dio teritorija proglašenog Jeruzalemskog carstva, francuski kralj Luj VII. izdaje novi poziv u rat protiv muslimana. Tako započinje 2. križarski rat u kojem su ovaj put sudjelovali i europski kraljevi sa svojim vojskama.
Ipak, oni gube veliku bitku protiv muslimana, a jedan od razloga je bilo njihovo neslaganje s tadašnjim bizantskim vladarom koji im nije htio pomoći u ovoj borbi, ali i međusobno neslaganje, osobito jer je bila riječ o velikim vladarima s velikim egom.
Ovako veliki vojni neuspjeh prilično je uzdrmao Papinu vlast i posijao sumnju o tome je li ono što se dogodilo bila Božja volja. Ovo kontroverzno pitanje mnogi se pitaju i dan danas.
Jeruzalemsko kraljevstvo postojalo je još četrdesetak godina, do 1187. godine kada muslimani ponovno prisvajaju Jeruzalem.
Treći križarski rat i pojava kraljeva
Posljedica ovog događaja je treći križarski rat u kojeg su krenula tri najjača kralja tog doba, a koji je bio pomno isplaniran i dobro financiran. Među njima je bio i vrlo poznat engleski kralj Rikard I. Lavljeg Srca te Filip II.
Rat je završio mirnim sporazumom između muslimana i kraljeva koji su vodili križare, ali Jeruzalem i dalje ostaje u rukama muslimana, dok se križari moraju zadovoljiti s Akrom.
Jedna od posljedica ovog rata bilo je osvajanje Cipra od strane kralja Rikarda. On je Cipar preoteo bizantskom caru i na njemu osnovao Kraljevstvo Cipar koje ubrzo postane strateški važno mjesto za planiranje budućih križarskih pohoda.
Četvrti križarski rat i želja za bogatstvom
Četvrti križarski rat od ranijih se razlikuje po motivima koji su prevladavali u njemu. Križari su u ovaj rat preokrenuli u rat za materijalnu korist, iako je njegov početni cilj bilo osvajanje Egipta, zemlje za koju se vjerovalo da je preoteta kršćanima.
Nakon nekog vremena križari su skrenuli s puta, postavši plaćenici svrgnutog bizantskog cara koji ih je unajmio da mu povrate prijestolje uz veliku nagradu, a kasnije su ga upravo križari kojima nije isplatio nagradu došli glave jer su osvojili Carigrad 1204. godine i opljačkali ga.
Upad križara u Carigrad pretvorio se u trodnevno krvoproliće u kojem su ubijene na tisuće ljudi, uništena neprocjenjiva umjetnička blaga i opljačkano što god se moglo opljačkati.
Plijen iz pljačke podijelili su križari i Venecija koja im je uskočila u pomoć, ali iz toga je korist imala samo Venecija koja se obogatila i preuzela trgovački monopol. Križari su bili na gubitku jer je njihovim napadom na Bizant, bez ulaska u Egipat, zamrla ideja o svetom ratu te je raširena istina da je 4. križarski rat bio rat za bogaćenje.
Zbog čega su križarski ratovi bili neuspješni?
Razlozi za neuspjehe križarskih ratova bili su drugačije tumačeni od različitih ljudi i slojeva društva. Mnogi su smatrali da razlog za neuspjeh leži u činjenici da se za osvajanje koristilo oružje, što nije u skladu s katoličkom vjerom koja propagira ljubav i mir.
Niži slojevi društva i građani bili su mišljenja da su križarski ratovi potrebni kako bi oni pronašli oprost i svoje mjesto u nebeskom Jeruzalemu, pa su se često sami organizirali za ratovanje. Najbolji primjer za to je Dječji križarski rat iz 1212. godine.
Muslimani križarske ratove nisu smatrali ni po čemu posebnima, te su za njih oni bili samo plaćenici sa zapada koji su pridošli u pomoć Bizantincima. Također su bili mnogo pametniji što se tiče protuofenzive na kršćane jer su bili svjesni koliko bi to bilo zahtjevno za njihovu vojsku i koliko bi bilo skupo.
Gledajući posljedice križarskih ratova, kojih je ukupno bilo devet, možemo zaključiti da oni nisu bili uspješni u ostvarivanju niti jednog cilja: niti je islam istjeran iz Svete Zemlje, niti je Jeruzalem kršćanski, a zapadna i istočna Crkva nikada nisu postale ujedinjene.
Mnogi ljubitelji križarskih ratova također vole znati više i o legiji stranaca – zaista, ratovi i borbe dolaze u toliko oblika! I o ovoj se misterioznoj, elitnoj postrojbi također vode moralne rasprave.
