Marija Jurić Zagorka uistinu je bila posebna žena. Osim što je pisala romane koje i dan danas čitaju svi naraštaji, ona je bila i neustrašiva i nadasve domoljubna žena koja se nije libila baviti politikom i koja nije skrivala svoju feminističku stranu.
Marija Jurić Zagorka je žena koja se nije bojala osloboditi okova koje joj je stavilo društvo i koja je odlučila biti u potpunosti samostalna, te nije dozvoljavala da je drugi uzdržavaju. Zbog toga se u njeno vrijeme mnogo govorilo protiv nje, i smatralo ju se nemoralnom i skandaloznom, a osobito se osuđivalo njeno promicanje ženskih sloboda.
Mnogo toga u našoj povijesti ne bi bilo isto da nije bilo njenog domoljublja i feminizma.
Marija Jurić Zagorka – djetinjstvo i školovanje
Djetinjstvo, a i kasniji život Zagorke bilo je burno i vrlo slično radnji nekog romana, sličnog onima koje je i sama pisala. Stoga je vrijedno saznati kako je ova naša vrsna spisateljica živjela, s kakvim se demonima borila i zbog čega je bila toliko cijenjena, osobito među ženama.
Marija Jurić Zagorka rodila se 2. ožujka 1873. na imanju Negovec, koje je bilo smješteno u blizini grada Vrbovca ina kojem je njena obitelj živjela. Njeni roditelji su živjeli na imanju grofa Erdödyja, a njen je otac radio kao upravitelj imanja i bio u jako dobrim odnosima s grofom (do te mjere da je grof bio krsni kum maloj Mariji).
Marija Jurić Zagorka jedna od rijetkih osoba koja je pokopana s krivim datumom rođenja, a još i dan danas na njenoj nadgrobnoj ploči na groblju Mirogoj stoji datum 1. ožujka 1879. Toj je pogrešci kumovala i sama Marija koja nikada nije htjela navesti točan podatak u godini svog rođenja i kojoj se donekle i sviđalo što svi razbijaju glavu oko datuma.
Nakon što se Marija rodila njena obitelj se preselila na područje Krapine gdje je Zagorka provela djetinjstvo za koje bi lagali da ga nazovemo sretnim. Naime, njeni su roditelji živjeli u nesretnom braku bez ljubavi, koji je bio ispunjen sukobima i u kojem je Marija vrlo često izvlačila deblji kraj. Marija je oduvijek bila drugačija, izrazito darovita i inteligentna, zbog čega je vrlo često nailazila na nerazumijevanje obitelji i okoline.
Školovanje
Kasnije se školovala u Varaždinu, a nakon toga u Zagrebu. Nažalost, imala je priliku školovati se i u Švicarskoj o trošku samog vlasnika imanja koji je uvidio da je riječ o vrlo inteligentnoj djevojci, no njeni su roditelji bili vrlo kratkovidni i nisu htjeli da Marija napreduje u obrazovanju već su htjeli da se uda i postane uzorna žena i kućanica.
S obzirom na to da joj njeni roditelji nisu dozvolili da nastavi školovanje njihov se odnos dodatno narušio. Kakav je odnos Marija imala s roditeljima vidi se kasnije i u njenim romanima i intervjuima u kojima nikada nije spominjala svoje roditelje. Uvijek je spominjala druge ljude s imanja, od sluga do dadilja, a sve su to bili priprosti ljudi koji su joj bili draži od roditelja, a koji su kao i ona bili domoljubi i voljeli sve hrvatsko.
Marija je bila jako ambiciozna i već je za vrijeme školovanja u Zagrebu otkrila svoju strastvenu ljubav prema novinarstvu. U samostanu u kojem se školovala osnovala je svoje prve novine koje je sama pisala i uređivala, te ih takve u jednom primjerku posuđivala drugim učenicima da čitaju. Ove novine nisu bili klasične novine s vijestima, već su bile zbirka njenih vlastitih priča i pripovijesti koje je ona već ranije čula na imanju na kojem su živjeli ili koje je sama izmislila. Zbog toga je došla u sukob s glavnom sestrom u samostanu koja je smatrala da Marija narušava mir i poredak, zbog čega ju je i kaznila izostankom hrane i klečanjem.
Karakter
No Marijin žestoki karakter do izražaja je došao jednim drugim događajem koji je izazvao veliku buru u njenom životu i životu njene obitelji. To je bio vrlo velik sukob s autoritetom koji nije bio samo roditelj. Marija, čiji je otac bio upravitelj imanja baruna Raucha (koji je pak bio blizak s Khuenom Héderváryjem), na svečanoj je večeri u čast bana bez ičijeg znanja promijenila tekst pozdravnog govora i zatražila od bana da zaštiti Hrvate od mađarskog ugnjetavanja. To je bio poseban presedan: Marija je osramotila roditelje, uvrijedila bana pokazavši svoje domoljublje i učinila je to kao žena!
1886. Zagorka je počela objavljivati svoje radove u časopisu za mlade Bršljan. Objavljivala je razne crtice, pjesme i priče, a s obzirom na to da je bila jako kreativna postala je i članica kazališne družine.
Svoj izraziti domoljubni stav prikazala je u svojoj drami u stihovima koju je nazvala „Katarina Zrinska“ i kojeg je napisala dvije godine kasnije, sa svojih 15 godina.
Zagorka nije uspjela završiti svoje školovanje u samostanskoj školi u Zagrebu jer je njena majka inzistirala da se vrati natrag na imanje baruna Raucha. Željela je imati kontrolu nad kćeri i obuzdati njenu želju za učenjem i pisanjem.
Marija je tada osnovala krapinske novine koje je nazvala „Zagorsko proljeće“, a svjesna koliki bi bio problem raditi kao žena u novinarstvu ona ga je izdavala pod muškim pseudonimom, i to M. Jurica Zagorski. Izašao je samo jedan broj tog lista jer je već nakon prvog broja bio zabranjen jer je imao tada nedozvoljene domoljubne tekstove.
Brak
Njeni roditelji su odlučili pokušati ukrotiti Mariju na način da su je prisilno udali za Mađara, koji je od nje bio stariji 14 godina i koji je tada bio šef željeznice u Zaboku. Vjenčanje se održalo 1890, a ubrzo nakon vjenčanja seli se s mužem u Mađarsku. Marija je bila izuzetno nesretna u svom braku na koji je prisiljena i koji ju je odveo van granica Hrvatske, pa je na neko vrijeme čak završila i na psihijatrijskom liječenju u sanatoriju.
No Marija nikad ne prestaje pisati i čak uči mađarski i njemački jezik, a nakon što njen muž otkrije da ona potajno piše on ju čak želi iskoristiti i pokušava unovčiti njen talent sileći ju da postane mađarska književnica. No Marija je u sebi nosila jako puno domoljublja i nije htjela pisati i raditi na tuđinskom jeziku.
1895. godina bila je prekretnica u životu Marija Jurić Zagorke jer je napokon odlučila uzeti svoj život u svoje ruke. Te godine su studenti iz Zagreba ispred zgrade HNK-a za vrijeme posjeta cara Franje Josipa spalili mađarsku zastavu, a Zagorka koja je živjela u Mađarskoj i pisala za novine napisala hvalospjev studentima, i još uz to je anonimno poslala politički članak mađarskoj opoziciji koji je kasnije i objavila. Članak se zvao „Korbach i zob“ i izazvao je sukob između mađarske vlade i opozicije.
Bijeg od muža
Nakon što joj je muž zaprijetio da će je ponovno zatvoriti u sanatorij, Zagorka odlučuje pobjeći od njega. Uspjela je u svom naumu, a u tome joj je pomogla sluškinja koja joj je posudila odjeću pa se kriomice uspjela vlakom vratiti natrag u Hrvatsku.
Neko vrijeme je živjela kod rodbine u Sremskoj Mitrovici, ali ona je se brzo odrekla čim je saznala da se ona bavi politikom, što su oni smatrali skandaloznim za jednu ženu. Tada Zagorka dolazi u Zagreb, ali njen muž saznaje gdje je i raspisuje tjeralicu za njom. Njegova ideja je bila da se Mariju proglasi neuračunljivom što se gotovo i dogodilo. Smještena je na psihijatrijski odjel jedne zagrebačke bolnice, ali je uskoro puštena iz nje jer su doktori shvatili da je s njom sve u potpunosti u redu.
Tada Zagorka shvati da mora započeti živjeti svoj tajni život, pa se počne skrivati, živjeti pod lažnim imenom i samu sebe financirati prodajom obiteljskog nakita do svoje punoljetnosti. Čim je postala punoljetna raskinula je svoj brak i sve veze s roditeljima u kojima nikad nije pronašla ljubav i podršku i koji su je toliko puno puta izdali.
Marija Jurić Zagorka – prva žena u novinarskoj profesiji u Hrvatskoj
Zagorka je sa svojih 23 godine počela pisati za list Obzor i u njemu je potpisivala svoje članke pseudonimom po kojem će kasnije postati jako poznata – Zagorka. Njen prvi članak govorio je o poteškoćama hrvatskog naroda vezano uz željeznički prijevoz i isključivog korištenja mađarskog jezika na željeznici što ljudima otežava putovanje jer ne poznaju jezik.
Dolazi pod zaštitu biskupa Strossmayera i nakon nekog vremena postaje dio redakcije lista, što se nekim njenim tadašnjim muškim kolegama nije svidjelo. I dalje piše anonimno, ali nakon nekog vremena postaje politička novinarka i izvjestiteljica sa zasjedanja sabora što je bio presedan u do tada isključivo muškom novinarstvu. U ono vrijeme Zagorka je bila jedna od rijetkih novinarki u cijeloj Europi, a svakako je bila prva žena novinar u Hrvatskoj.
U ovom listu radila je do 1918., što znači da je na tom mjestu radila pune 22 godine, a čitavo to vrijeme trpjela je rodnu diskriminaciju jer se smatralo da žena koja se bavi novinarstvom nemoralna i skandalozna. Ali Zagorka bila toliko dobra u svom poslu da je uskoro stekla izvrsnu reputaciju i izvan Hrvatske i njene muške kolege više nisu mogli suzbiti njen napredak i utišati ju.
Upravo zbog umanjivanja njene vrijednosti i rodne diskriminacije koju je doživljavala, Zagorka je postala izrazita feministkinja i 1897. osnovala je prvi ženski sindikat u Hrvatskoj u kojem je okupila žene koje su radile u tiskari u ekstremno lošim i stresnim uvjetima za vrlo male plaće.
Cijelo je vrijeme pisala i za mnoge druge listove od kojih su neki bili satirični i u njima je koristila različite pseudonime poput Petrica Kerempuh, Jedna spisateljica, Neris i još neki drugi.
Prvi roman
1899. objavljen je njen prvi roman kojeg je o svom trošku tiskao biskup Josip Juraj Strossmayer. Upravo je Strossmayer motivirao Mariju da piše povijesne romane koji bi Hrvate upoznao s njihovom povijesti i odmaknuo od čitanja njemačkih romana koje je on smatrao jako lošom literaturom. Smatrao je da će njeni zanimljivi romani potaknuti narod na čitanje, a samim time i na vraćanje materinjem jeziku.
1903. bila je vrlo burna godina u njenom životu; upravo je tada došlo do velikog otpora banu Khuenu Héderváryju, a kao potpora tom otporu Marija je počela pisati sve više političkih članaka protiv Mađara i sama je sudjelovala u demonstracijama. Također pomaže sakriti demonstrante od policije, a neko vrijeme je čak i sama morala uređivati novine jer su svi njeni kolege završili u zatvoru.
Zagorka je angažirala i žene u borbi protiv politike, pa je u društvu drugih istomišljenica organizirala skup podrške demonstrantima.
Tri godine kasnije Zagorka postaje saborska izvjestiteljica i vrlo poznata diljem Europe. O njoj su članke pisali gotovo svi europski listovi, a bila je spomenuta i u nekoliko američkih izdanja.
1909. godine ulazi u sukob s Antonom Gustav Matošem koji je ismijao njen članak o naprednim ženama i ženskoj emancipaciji, te ismijao sve njene teze. Nevjerojatno je danas pomisliti kako bi jedan pisac kao A.G. Matoš bio šovinist, ali upravo se to dogodilo. On je smatrao da su žene manje vrijedne od muškaraca i da im ne mogu biti ravnopravne, te da pisanje nije profesija u kojoj bi se one trebale afirmirati.
Jednako teške riječi primala je i od Miroslava Krleže, koji nije birao riječi kojima je htio umanjiti njenu važnost za hrvatsku književnost, nazivajući njena djela šundom i obasipajući nju uvredama.
Novi žanr romana
1910. godina je također bila vrlo važna za nju zbog toga jer objavljuje svoj treći roman koji se zove „Kneginja iz Petrinjske ulice“ – ovaj je roman posebno značajan jer Zagorka njime otvara put potpuno novom žanru romana u Hrvatskoj, a riječ je o prvom kriminalističkom romanu u Hrvatskoj. Ovo je jedna od činjenica o Zagorki koju mnogo ljudi ne zna.
Također, iste se godine ponovno udaje, ovaj put svojom voljom, ali već 4 godine kasnije se i rastaje. Marija nikad nije voljela dijeliti detalje svog intimnog života pa se tako ne zna mnogo o njenom mužu ili razlogu rastave.
Nakon ovog romana uslijedila je „Tajna krvavog mosta“ te drugi romani iz ciklusa Grička vještica, pa iako su mnogi kritičari kudili njene romane i nazivali ih šundom Zagorka je postizala milijunske naklade na kojima su se nažalost više obogatili svi ostali nego ona. Jedan dio života živjela je i radila u hotelu Esplanadi i upravo tamo napisala je većinu svojih popularnih romana.
Nakon toga godinama piše sve popularnije romane uključujući „Suparnicu Marije Terezije“, „Buntovnik na prijestolju“ i „Crveni ocean“. Također pokreće prvi časopis namijenjen isključivo ženama, „Ženski list“, no kasnije ga napušta jer se sve više odmicao njenim feminističkim gledištima. Stoga je njen odgovor bio osnivanje novog lista kojeg je nazvala „Hrvatica“ u kojem je nastavila promicati svoje stavove o ravnopravnosti spolova. Zagorka od te borbe nije odustala do svog posljednjeg daha.
Zagorka je 1938. počela živjeti na Dolcu i tamo je živjela sve do svoje smrti 1957. Živjela je od pretplate lista, ali je živjela vrlo oskudno jer je svu zaradu trošila na tiskanje novih brojeva.
Nemogućnost pisanja
Kada je 1941. proglašen NDH policija je ušla u stan Marija Jurić Zagorke i zabranila je izdavanje njenog lista Hrvatica. Zbog toga je Zagorka ostala bez sredstava za život i bilo joj je zabranjeno da piše. Tada Marija upada u mračni period života i pokušava napraviti samoubojstvo, izgubivši mogućnost da se uzdržava. Ali srećom nije bila uspješna u tome. Ovo teško razdoblje Zagorka je uspjela premostiti uz pomoć svojih vjernih čitateljica koje su joj pomagale kada je bilo potrebno.
Nakon nekog vremena Zagorki je dozvoljeno da ponovno objavljuje i piše te se nakon kraja 2. svjetskog rata ona ponovno uključuje u javni život, a tada i piše svoju autobiografiju pod nazivom „Što je moja krivnja“. Ovo je roman koji je otkrio mnoge tajne njenog života, i u kojem je dala oduška svemu što je tinjalo u njoj.
U studenom 1957. godine Marija Jurić Zagorka preminula je u svom stanu, a na njenom pokopu se okupilo nekoliko tisuća ljudi koji su cijenili njen rad i njenu ljubav prema domovini.
Neke stvari iz Zagorkina života još su obavijene tajnom, ali jedno je sigurno i neporecivo: Marija Jurić Zagorka heroina je svog doba, a njena hrabrost da se kao žena bori protiv predrasuda istinski je nevjerojatna!
Marija Jurić Zagorka – zanimljivosti o hrvatskoj heroini
Jeste li znali da se sukobljavala s jako poznatim hrvatskim piscem Antunom Gustavom Matošem oko položaja žena u društvu, te da su je neki od najpoznatijih pisaca (primjerice Krleža), vrlo ružno opisivali? Muškobanjasta baba i luđakinja su samo neki od epiteta koje je dobivala od svojih muških kolega.
Zagorka je zbog svog feminističkog angažmana vrlo često bila meta izrugivanja i često su je proglašavali ludom. Ovo je sve rađeno s namjerom: kako bi se smanjio njen utjecaj na žene i društvo. No Zagorka se nikad nije suzdržavala i uvijek je branila svoj stav svjesna da će trebati još mnogo vremena da žene poprave svoj položaj u društvu.
Za vrijeme svoje bogate karijere Zagorka je koristila čak 26 različitih pseudonima.
Čitatelji su je jako voljeli, za razliku od kritičara. Nadjenuli su joj dva nadimka koja su je jako dugo pratila, a to su „Grička vila“ i „Kraljica Hrvata“.
Čak je i njena smrt obavijena misterijom, a navodno je za sobom ostavila tri oporuke.
Bila je ljubiteljica kartaških igara, iako nije bila vješta u kartanju.
Bila je vrlo prisna s još jednom poznatom hrvatskom divom, a to je bila Zinka Kunc.
U Zagrebu, u Tkalčićevoj ulici, nalazi se spomenik Zagorki, koji ćete vrlo lako prepoznati po kišobranu u njenoj ruci.
