Eugenika je pojam koji se često izbjegava u današnje vrijeme, osobito jer se često veže uz nacizam i teoriju o „stvaranju nadčovjeka“. U prošlosti se ovaj termin koristio isključivo uz pojmove poput sterilizacije, pobačaja i represije zbog čega se razvio i poseban izraz: „eugenička prisila“.
Danas se eugenika veže uz pojmove kloniranja, prenatalne dijagnostike, selekcije spolnih stanica i prava na izbor, ali još uvijek izaziva kontroverze, osobito u konzervativnim sredinama.
Što je zapravo eugenika i koji je njen cilj? Eugenika je znanost koja se temelji na metodama poboljšanja tjelesnih, ali i duševnih osobina ljudi, kako bi se osigurala bolja genetska slika novorođene djece i time stvorili ljudi s boljim atributima.
Na loš glas došla je iz vrlo jednostavnog razloga: počela je uključivati prisilnu reprodukcijsku politiku kako bi se poboljšalo genetsko nasljeđe, i to uvijek u korist jedne skupine društva, a na štetu drugih skupina.
Iako se danas više ne temelji na idejama poboljšanja rase ili nacije već za ciljeve ima dobrobit pojedinaca, ona i dalje intervenira u život društva svojim eugeničkim pristupom o mijenjanju genetskog poola.
Kada i kako je nastala eugenika?
Eugenika se počinje ubrzano razvijati krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada poznati britanski znanstvenik Francis Galton (također poznat kao nećak Charlesa Darwina) koji se bavio genetikom cijeli život objavljuje knjigu o eugenici, po prvi puta koristeći ovaj pojam.
Riječ eugeniku stvorio je kombinacijom riječi iz starogrčkog jezika koje zajedno tvore izraz „dobro rođen“, a zapravo je opisivala njegovo mišljenje održavanja dobrog genetičkog profila engleske nacije, smatrajući da je taj profil ugrožen visokim natalitetom imigranata.
Njegova teorija koja je zagovarala povećanje nataliteta među uglednim građanima kako bi se zadržao kvalitetno genetsko nasljeđe viktorijanske Engleske ubrzo je postala vrlo popularna. Ipak, njegova ideja nije bila usmjerena upotrebi radikalnih elemenata kao što su istrebljivanje inferiornih pojedinaca ili skupina ili uplitanje države u rađanje i stvaranje obitelji koje se pojavilo kasnije, kada je eugenika gotovo postala trend u svijetu.
Ipak, ne bi bilo u redu ne spomenuti da ovakav koncept nije bio novost, iako do tada nije bio poznat pod nazivom eugenika. Do tada su se već nekoliko puta kroz povijest pojavljivale ideje o eugenici, zadane kroz različite forme, ali i naredbe.
Tako je npr. Talmud zahtijevao da se svi hemofiličari steriliziraju, grčki filozof Platon je smatrao da bi vladari trebali spajati odgovarajuće parove (ali i uklanjati nepoželjne, što se vidjelo u velikom broju pobačaja i infanticida), a stoljećima se prakticira i napuštanje hendikepirane ili neželjene djece.
Klasična eugenika uzela je maha početkom 20. stoljeća, stvaranjem eugeničkih udruga, komisija i povjerenstava. Iz Velike Britanije seli se u SAD, gdje se 20-ih godina promovira ideja o „poboljšanju ljudske vrste i stvaranju novih genija selektivnim vođenjem ljubavi“, kako je to napisano u „Eugeničkom katekizmu“.
Eugenika se polako uvukla u sve pore društva, postala je tema svakodnevnih razgovora, ali i dio školskog i sveučilišnog kurikuluma u gotovo 80% američkih obrazovnih ustanova.
Stvari postaju ozbiljnije kada eugenika uđe i u zakonodavstvo. SAD pokušava zaštititi svoje genetsko nasljeđe pa 1924. godine zabranjuje useljavanje „inferiornim“ rasama, dakle svima koji ne dolaze iz sjeverne ili zapadne Europe. Uvodi se obavezna i prisilna sterilizacija zatvorenika i mentalno oboljelih osoba.
Velika Britanija pokušava osigurati istu stvar, ali nailazi na otpor Parlamenta da se uvede prisilna sterilizacija, no ipak se broj steriliziranih osoba i više nego udvostručuje.
Mnoge države, uključujući i Jugoslaviju, uključuju se u regulaciju reprodukcije, pri čemu su najstrože bila skandinavske zemlje koje su u zakon uključila prisilnu sterilizaciju, dok su katolički orijentirane zemlje bile malo blaže, ali su ipak pojačale svoje djelovanje na području javnog zdravstva i natalitetne politike te tako eugeniku uvele u zakon kroz mala vrata.
Procvat eugenike u Njemačkoj i svijetu
Eugenika se i danas vrlo često veže uz Njemačku, a razlog tome je pojava nacizma čiji su predstavnici dolaskom na vlast u zakone inkorporirali eugeniku kao jedan od najvažnijih temelja „zdrave“ države.
1933. godine na snagu je stupio zakon o Eugeničkoj sterilizaciji, a sljedeće godine i kontroverzni zakon o Rasnoj higijeni. Očito je da je duboko u porama eugenike zapravo diskriminacija.
Također su osnovani i posebni „sudovi za nasljedno zdravlje“ koji su imali moć prisilno sterilizirati mentalno ili tjelesno hendikepirane osobe, ali i osobe koje se smatralo devijantnim u društvu. To je dovelo do toga da je u Njemačkoj mogao biti steriliziran bilo tko, čak i osoba koja se ne nalazi u nekoj instituciji za liječenje, pa čak i čitave obitelji. Ovaj strašni sud u 365 dana uspio je sterilizirati čak 80 tisuća ljudi, a u sljedeće dvije godine takvih je bilo već 250 tisuća.
1935. godine nehumana eugenička politika Njemačke dovela je do stvaranja novih rasističkih zakona koji su rezultirali eutanazijom nepodobnih, planskom eliminacijom nižih rasa, te otvaranjem koncentracijskih logora i plinskih komora koji su služili toj svrsi.
Međutim, nakon 2. svjetskog rata Njemačka se u potpunosti odriče eugenike, ali zanimljivo je da je u tome ne prate SAD i skandinavske zemlje koje sve do kasnih 60-ih godina provode prisilnu sterilizaciju. 70-ih godina se povlači praksa eugenike gotovo svugdje u svijetu, a zanimljivo je napomenuti da se to u Japanu događa tek 1996. godine.
Eugenika se iznova vraća
Iako se činilo da se svijet riješio eugenike ukidanjem prisilne sterilizacije, ona se zapravo transformirala u novi oblik pokreta pod nazivom „genetsko savjetovanje“. Riječ je o metodi u kojoj ljudi sami mogu odlučiti o vlastitom nasljedstvu, s tim da će od liječnika dobiti nepristrane informacije, ali ne i savjet i preporuku jer se odluka o zasnivanju obitelji počela smatrati privatnom stvari.
U zemljama koje su prenapučene (azijske države), eugenika je i dalje važan faktor jer se pokušava regulirati spolna struktura stanovništva i utjecati na brojnost stanovništva.
U ostalim zemljama, pa i Americi koja je žestoko zagovarala eugeniku, javlja se nova vrsta eugenike koja pojedincu daje slobodne ruke da odlučuje o svom potomstvu, te isključuje svaku intervenciju ili prisilu od strane države.
Ovo uključuje liječenje neplodnosti, umjetnu oplodnju, kontracepciju, pobačaj, izbor sjemena i dijagnozu teških oboljenja fetusa. U nekim zemljama se nude savjetovanja u kojima se biraju i željene karakteristike.
Koja su 3 grijeha eugenike?
Tijekom stoljeća razvile su se razne eugeničke metode, pri čemu se jedino nije mijenjao glavni razloga za njeno promicanje, a to je „dobrobit“ nacije.
Postoje 3 grijeha eugenike koji su je učinili nepoželjnom, a koji su kroz povijest doveli do velikog broja smrti pojedinaca i možda još većeg broja nestanka čitavih obitelji.
1. Prisila
Prisila je mnogima prvi pojam koji pada na pamet kada je riječ o eugenici, ali i kod prisile razlikujemo dva načina.
Izravna prisila provođena je zakonskim zabranama, poput zabrana vjenčanja, odobravanje prisilne sterilizacije ili prisilnog pobačaja kod osoba za koje se smatralo da će stvoriti inferiorno potomstvo.
Danas se ova vrsta prisile može pronaći samo u Kini, ali i Indiji i Turskoj, pri čemu Kina daleko najviše prednjači u izričitosti prisile.
Primjerice, u Kini su obavezni predbračni testovi, a pobačaj defektnog fetusa obavezan. Ženidbe osobama koje imaju nekakvo genetsko oboljenje je dozvoljena samo ako se osobe steriliziraju ili koriste trajnu kontracepciju.
Sve ovo i još mnogo više proizvod je komunističke politike prema kojoj je potrebno naciju održati vitalnom i zadržati njenu visoku radnu sposobnost.
Neizravna prisila uključuje izuzetno jaku socijalnu regulaciju reprodukcije: Crkva, obrazovne emisije, mediji… Svi oni su uključeni u stvaranje slike o važnosti dobrog genetskog nasljeđa.
Na primjer, liječnici će biti pristrani u savjetovanju mladih roditelja, društvo neće nuditi dovoljno podrške djeci s posebnim potrebama niti njihovim roditeljima, potičući ih na druge opcije, i slično.
2. Rasizam
Na svijetu ne postoji gotovo niti jedan eugenički program koji u sebi ne nosi rasističku komponentu. Ovdje se eugenika oslanja na mit o „nama“ i „njima“, čime se stvara okružje u kojem jedna skupina počinje vjerovati da druga skupina „zagađuje“ njihovu naciju i stvara inferiorniji genetski kod.
Ovdje su najbolji primjeri rasističkih zakona u SAD-u i Indiji: dok jedni inzistiraju na nemiješanju zbog boje kože, drugima je važno da se ne miješaju kaste.
3. Klasizam
Klasna diskriminacija također je važan dio eugenike, a riječ je o jednoj od glavnih okosnica ove politike: borba srednje i više klase protiv nižih klasa. Najveći teret ovog grijeha podnijeli su neobrazovani i siromašni, pri čemu se uopće nije uzimalo u obzir da se među njima nalaze i sposobni. Smatralo se da bi osoba koja je superiorna sama uspjela pronaći put do više klase i dizanja s društvenog dna.
U Americi je ova klasna diskriminacija još uvijek prilično prisutna, baš kao i rasizam.
Najbolji primjer za to je popularna američka studija iz 1994. godine kojom se tvrdilo da je kvocijent inteligencije niži u nižoj klasi (gdje je i broj djece veći), a viši kod bogatijih, te se aludiralo kako je važno „povećati natalitet bogatih, a smanjiti natalitet siromašnih, kako bi ukupni IQ nacije prestao padati, i to tempom za 1% svakih 10 godina.“
6 kontroverznih primjera eugenike
1. Projekt Lebensborn
Kao što smo već ranije naveli, nacizam je u ime poboljšanja čiste njemačke, arijevske rase provodio prisilnu eugeničku politiku, a kasnije i ubojstva. Njihove ideje o čistoći rase bile su vrlo kreativne.
Heinrich Himmler, glavni nacistički zapovjednik i organizator koncentracijskih logora, nije se libio nikakvih sredstava u promicanju svoje eugeničke politike.
Članove SS-a i Gestapa kojima je bio na čelu naredio je „razmnožavanje“ s rasno podobnim ženama, i to u što većem broju. Ovo se očitovalo u otvaranju toplica Lebensborn 1935. godine koje su služile kao svojevrsni inkubator za stvaranje „najboljih primjeraka rase“.
Najpoznatije dijete rođeno kao dio ovog projekta je Frida, dijete rođene posljednje godine rata, kao plod veze mlade i podobne Norvežanke i njemačkoj SS narednika Hassea.
Djeca iz ovog projekta rađana su u tajnosti, a očevi su im bili čisti arijevci, pripadnici njemačke vojske. Nakon toga su se djeca rođena iz tih veza davala na usvajanje njemačkim arijevskim obiteljima koji su ih nastavili odgajati u arijevskom duhu.
2. Mengele i genocidna politika
Nacistički liječnik Joseph Mengele, poznat kao „anđeo smrti“ najomraženija je osoba iz doba nacizma, nakon Hitlera. Riječ je o liječniku koji je radio u koncentracijskom logoru, a koji je na zatvorenicima izvodio nehumane pokuse, te oduzimao živote onih rasno nepodobnih.
Ovdje su ljudi bili samo njegovi pokusni kunići: bili su prisilno sterilizirani, u oči im je uštrcavana boja kako bi oči postale arijevski plave, amputirani su im udovi i presađivani su na druge ljude, operacije su se odvijale bez analgetika, u tijela su ubrizgavani otrovi, vršili su se razni testovi na blizancima, žene su prisilno podvrgavane umjetnoj oplodnji, i drugi strašni zločini.
3. Herman Mullerov depozitorij za izbor genetskog materijala
Herman Muller svoje je teze bazirao na nečemu što je nazivao „pozitivna eugenika“, a bazirala se na poticanju reprodukcije kod osoba koje su prema odluci genetičara ili političara bila podobna za to.
Tako je na njegovoj ideji nastala i prva banka sperme, i to 1971. godine, koja je skupljala spermu isključivo nobelovaca i genija, a pružala je svoje usluge samo zdravim i inteligentnim ženama, ili kako se tada govorilo „ženskim primateljima sperme“.
Ova kalifornijska banka i dalje postoji, a u međuvremenu je „ublažila svoje standarde“ pa osim sperme nobelovaca prima i spermu Olimpijskih sportaša.
Skandinavija je bila vrlo dosljedna politici eugenike, a u njoj se obavljala i prisilna sterilizacija.
U Danskoj je tijekom 4 poslijeratne godine sterilizirano je preko 2 tisuće ljudi, a najbolji primjer prisilne sterilizacije upakirane tako da izgleda dobrovoljno je činjenica da je otpuštanje mentalno bolesnih osoba iz institucija i lječilišta često ovisilo o tome jesu li se prethodno podvrgnuli sterilizaciji. Dakle, ovdje je riječ o ucjeni.
Švedska je tek 1975. godine u zakon uvela zabranu sterilizacije bez pristanka, a u toj se zemlji provelo više sterilizacija nego u bilo kojoj drugoj skandinavskoj zemlji.
U Finskoj je 1958. godine čak 20% sterilizacija bilo provedeno iz eugeničkih razloga.
5. „Degeneracija meksičke rase“
1932. godine Meksiko je uveo eugeničke zakone koji su bili usmjereni na promicanje rasnog zdravlja i nacionalnosti i to na radikalan način.
U državi Vera Cruz ozakonjen je spolni odgoj, legaliziran abortus, registrirali su se svi slučajevi spolnih bolesti, ograničila prodaja alkohola, ali i prisilna sterilizacija u slučajevima „degenerika, mentalno poremećenih, delinkvenata i neozdravljivih“, što god se mislilo pod ovim posljednjim pojmom.
Ovakva kontrola rađanja uvedena je jer je vlast zaključila da se niže klase reproduciraju do maksimuma i ne koriste kontracepciju, dok je kod viših klasa obrnuto, što je opisano kao poticanje degeneracije meksičke rase.
6. Slučaj Duchesneau i McCullough
Veliku buru u javnosti izazvao je lezbijski par Sharon Duchesneau and Candy McCullough iz Amerike, inače stručnjaci za mentalno zdravlje i gluhi terapeuti, koji su imali želju roditi gluho dijete.
Nakon što ih je odbila banka sperme jer su roditelji s invaliditetom isključeni, ovaj se par za spermu obratio bliskom prijatelju kojem je gluhoća u obitelji već generacijama čime su osigurale invaliditet svojeg nerođenog djeteta.
Ovo je utvrđeno tek nakon što je dijete rođeno i nakon što je otkriveno da je dječak nagluh na oba uha. Vrlo je očito da eugenika sa sobom nosi i specifične rizike koje moramo imati na umu.
Roditelji su objasnili kako smatraju da će svoje dijete moći kvalitetno odgojiti samo ako je gluho, i da se njihov odabir po ničemu ne razlikuje od odabira spola djeteta kojeg većina bira.
Njihov je izbor izuzetno jako osuđen od strane javnosti, a mnogi smatraju da su ove dvije žene prekršilo sveto pravilo roditeljstva o maksimiziranju prednosti njihovog djeteta odlukom da na svijet namjerno donesu dijete s invaliditetom.
